Kako s djecom razgovarati o korona virusu?
1.4.2020. #ostanimodoma
Koronavirus je postala nažalost najčešća tema svih razgovora, a psiholozi savjetuju da roditelji o virusu koji se širi svijetom trebaju razgovarati s djecom.
Djeca su sigurno već mnogo toga čula, a vidjeli su i brojne osobe s maskama na licu. Ako s djecom ne razgovaramo o tome, djeca će se vjerojatno brinuti još i više. Na razgovor gledajte kao priliku za prenošenje činjenica i pojašnjenje situacije. Vaša zadaća je filtrirati informacije i pomoći im odagnati sumnje.
Prvo ih trebamo slušati i pitati, pa tek onda iznijeti neke činjenice i s djetetom proći pravila koja su sada bitna. Možemo pitati npr. “Danas svi pričaju o korona virusu, ispričaj mi što si ti čuo/la”; te “Kako to tebi zvuči/kako se to tebi čini/izgleda? Ima li nešto što bi ti mene htio pitati?”, vodeći računa o razvojnoj prikladnosti informacija koje im dajemo. Ono što je važno u svakoj dobi jest biti dostupan djetetu. Dajte im dovoljno prilika da oni vama postave pitanja. Vaš je cilj izbjeći razvoj fantazija ili informiranja putem neprovjerenih izvora.
Podsjetite djecu da iskusni liječnici, znanstvenici i stručnjaci naporno rade na pomoći onima koji su bolesni, ali i na zaštiti zdravih. Cilj je razgovora djetetu pružiti podršku, informacije i pokazati da smo tu za njih. Kada djeca znaju da smo voljni razgovarati, veća je šansa da će nam se i obratiti kada im treba podrška.
Djeca se osjećaju sigurnije kada znaju što učiniti kako bi ostali zdravi. Temeljito pranje ruku, održavanje higijene te poštovanje pravila socijalne distance osnova su zaštite. Ako Vas djeca pitaju za zaštitne maske objasnite im da je stav stručnjaka kako one nisu potrebne većini ljudi, pa ni djeci.
I dok smo fokusirani na sve što ne možemo raditi ili imati, dok osjećamo napad na svoju slobodu jer se (privremeno) rastajemo od života kakav znamo, dok se ljutimo jer nam je otkazano putovanje, koncert, jer ne možemo u kino, jer ne možemo slaviti rođendan s prijateljima, jer ne znamo što će se dogoditi ne smijemo zaboraviti da i dalje možemo komunicirati, učiti o svemu onome za što inače nemamo vremena, doista čuti našu djecu, čitati knjige, nazvati prijatelje, mamu, baku… možemo voljeti, brinuti, razumjeti druge i čuvati njih i sebe. Nismo nemoćni sve dok to sami ne odlučimo biti. Djeca uče promatrajući nas odrasle.
Najglasnija je poruka upravo ona koju vide iz naših postupaka.